Vladavina prava

• Aristotel
  • "I bolje je izabrati da zakon vlada negoli jedan između građana; i prema istome razlogu, iako bi bilo bolje da neki vladaju, ipak tê treba postaviti kao zakonočuvare i službenike zakonima. Jer nužno je da postoje nekakvi upravitelji, ali kažu kako nije pravedno da to bude jedan, ako su svi slični. One pak stvari za koje se čini kako ih ne može odrediti zakon, tê ni čovjek ne bi mogao znati. No dostatno poučivši, zakon prepušta ostalo upraviteljima da prosude i provedu prema najpravednijem mnijenju. Uz to im dopušta ispraviti što god im se po iskustvu pokaže boljim od postojećih zakona. Ko dakle nalaže vladavinu zakona, čini se kako nalaže vladavinu samih boga i uma; ko pak nalaže da čovjek vlada, dodaje i zvijer. Jer želja je takva, i strast izopačuje vladatelje i najbolje muževe. Zbog toga je zakon um bez žudnje." (Politika)

• Jeremy Waldron
  • "Vladavina prava je jedan od najvažnijih političkih ideala našeg vremena. To je jedan u skupini ideala koji čine modernu političku moralnost; drugi su ljudska prava, demokratija, i možda također principi tržišne ekonomije." (The Concept and the Rule of Law)

• John Gardner
  • "Sekundarna pravila, trebao je Hart pojasniti, ne dovode automatski sa sobom vladavinu prava i, čak i za pobornike vladavine prava, njihov dolazak nije nužno dobrodošao. Jer život bez prava mogao bi biti bolji od života sa pravom, ali bez vladavine prava. Nastanak pravnog sistema čini neke forme ugnjetavanja mogućim, i druge lakšim, i postoji dodatni korak koji se mora preduzeti da bi se ljudi zaštitili od takvog ugnjetavanja omogućenog i potpomognutog pravom, naime korak od toga da se samo ima pravni sistem, do toga da se ima pravni sistem pod vladavinom prava. Da postoje dva koraka ovdje, a ne samo jedan, od ključne je važnosti za uspjeh Hartove kritike Fullera. Ako postoji samo jedan korak, onda bi Fuller bio u pravu da se ništa ne može kvalificirati kao pravni sistem bez da je najvećim dijelom usklađeno sa onim što on zove "interna moralnost prava", što je Hart iznova i s pravom poricao [...] [M]i živimo pod vladavinom prava, po Hartu, u onoj mjeri u kojoj se pravo koristi kao naš vodić, a ne naš huškač, i taj uslov nije ispunjen u svim pravnim sistemima." (Pravo kao skok u vjeru)
  • "Zakonodavstvo bi moglo biti bolje za neke probleme, običajno pravo bolje za druge, i case-law bolje za treće. Vladavina prava ne nudi općenitu uputu povodom forme prava." (Ibid.)
  • "Vladavina prava pretpostavlja, drugim riječima, nejednaku borbu između činovništva i nas ostalih. Ona postavlja ograničenja na pravo i njene zvaničnike koje ne postavlja na običan narod. Mi ne moramo biti na pravoj strani prava da bi mogli zahtijevati, pod barjakom vladavine prava, da pravo i njegovi upravitelji i izvršitelji ostanu na pravoj strani prava, i da nam zaista daju svu pomoć u korištenju prava protiv njih kada to ne čine. Oni, u drugu ruku, odmah ugrožavaju svoje moralno držanje da koriste pravo protiv svih nas svaki put kada njihovo rukovođenje situacijom padne ispod standarda koje postavlja vladavina prava, uključujući kada nađu pribježište u nelegalnosti svojih djela. Ovo ću zvati "asimetričnim tumačenjem" ideala vladavine prava. Posljedica toga jeste da su sudije i drugi zvaničnici često moralno obavezani da podupiru pravo u svojim djelovanjima prema nama (uključujuči, na primjer, u našem kažnjavanju zbog njegovog kršenja) čak i ako, kako dobro znaju, sami nismo bili, niti smo sada, moralno obavezani istim pravom." (Ibid.)
  • "Kao pristalica [pravnog pozitivizma], osoba je privržena slaganju sa Hartom da to da li pravo zadovoljava vrijednosti vladavine prava koje Fuller naziva "unutrašnja moralnost prava" ne može biti među uslovima za pravnu valjanost bilo koje norme. Ali, dokle god se ne smatra da su to uslovi za pravnu valjanost bilo koje norme, osoba nije spriječena u slaganju sa Fullerom da te vrijednosti čine posebnu internu moralnost prava, obdarujući pravo njegovim posebnim ciljevima i imperativima. Konačno, pravni pozitivizam nije cijela teorija prirode prava. To je teza o pravnoj valjanosti, koja je kompatibilna sa bilo kojim brojem daljih teza o prirodi prava, uključujući tezu da je svo valjano pravo po svojoj prirodi subjekat svojih posebnih moralnih ciljeva i imperativa. Dalek je put od ove teze, međutim, do zaključka da valjano pravo odgovara samona svoje sopstvene posebne ciljeve i imperative, a ne na ostatak moralnosti." (Ibid.)

• Matthew Kramer
  • "Pravna objektivnost, u svojim različitim aspektima, jeste ono što označava podjelu između vladavine prava i vladavine ljudi." (Objektivnost i vladavina prava)

• Morton Horwitz
  • "Ne vidim kako Čovjek Ljevice može opisati vladavinu prava kao "nekvalifikovano ljudsko dobro"! Ona neupitno ograničava moć, ali također spriječava dobronamjerno vršenje moći. Ona stvara formalnu jednakost - što nije beznačajna vrlina - ali promovira suštinsku nejednakost stvaranjem svijesti koja radikalno razdvaja pravo od politike, sredstva i ciljeve, procese od ishoda. Promovišući proceduralnu pravdu ona omogućava prepredenima, proračunatima, i bogatima da manipulišu formama prava u njihovu sopstvenu korist. Konačno potvrđuje i legitimiše optužnu, natjecateljsku, i atomističku koncepciju ljudskih odnosa." (The Rule of Law: An Unqualified Human Good?)

• Joseph Raz
  • "Vladavina prava je politički ideal koji pravnom sistemu može nedostajati ili kojeg može posjedovati u većem ili manjem stepenu. Ovo je općenito shvatanje. Također, mora se insistirati da je vladavina prava samo jedna od vrlina koje pravni sistem može posjedovati i prema kojem mu se može ocjenjivati. Ne treba se zamijenjivati sa demokratijom, pravdom, jednakošću (pred zakonom ili drugačije), ljudskim pravima bilo koje vrste ili poštovanjem osoba ili dostojanstvom čovjeka. Nedemokratski pravni sistem, temeljen na poricanju ljudskih prava, ili ekstremnom siromaštvu, na rasnoj segregaciji, spolnoj nejednakosti, ili vjerskom progonu može, u principu, biti u skladu sa zahtjevima vladavine prava na veći način nego bilo koji pravni sistemi prosvjetljenijih Zapadnih demokratija. To ne znači da će on biti bolji od tih Zapadnih demokratija. To će biti nemjerljivo lošiji pravni sistem, ali on će se isticati u jednom pogledu: u njegovoj usklađenosti sa vladavinom prava." (Autoritet prava)
  • "[U] bukvalnom značenju 'vladavina prava' [...] ima dva aspekta: (1) da se ljudima treba vladati pravom i da ga trebaju poštovati, i (2) da pravo treba biti takvo da ljudi budu u mogućnosti da njime budu upravljani [...] Očito je da je ova koncepcija vladavine prava formalna. Ona ništa ne govori o tome kako se pravo treba stvarati: od tirana, demokratskih većina, ili na drugi način. Ona ne govori ništa o temeljnim pravima, o jednakosti, ili pravdi. Može se čak smatrati da je ova verzija doktrine do te mjere formalna da je lišena sadržaja. To je daleko od istine. Većina zahtjeva koji su postali povezani sa vladavinom prava prije nego što je počela označavati sve vrline države mogu se izvesti iz ove jedne temeljne ideje." (Ibid.)
  • "[Neki od principa] koji se mogu izvesti iz osnovne ideje vladavine prava [...]: 1. Svi zakoni trebaju biti prospektivni, otvoreni i jasni [...] 2. Zakoni trebaju biti relativno stabilni [...] 3. Stvaraje pojedinih zakona (pojedinih pravnih poredaka) treba biti vođeno otvorenim, stabilnim, jasnim i općenitim pravilima [...] 4. Nezavisnost sudstva mora se garantovati [...] 5. Principi prirodne pravde moraju se poštovati [...] 6. Sudovi trebaju imati ovlaštenja kontrole nad provedbom drugih principa [...] 7. Sudovi trebaju biti lako dostupni [...] 8. Diskreciji agencija za spriječavanje zločina ne smije se dopustiti da pervertira zakon [...] Principi 1 do 3 zahtjevaju da se zakoni usklade sa standardima koji su osmišljeni da mu dopuste da učinkovito upravlja djelovanjem. Principi 4 do 8 su osmišljeni da osiguraju da pravna mašinerija koja provodi pravo ne liši isto njegove sposobnosti da upravlja kroz iskrivljeno provođenje i da će biti sposobno da nadzire usklađenost sa vladavinom prava i pruža efektivne pravne lijekove u slučajevima odstupanja od toga." (Ibid.)
  • "Pravo može narušiti ljudsko dostojanstvo na mnogo načina. Poštovanje vladavine prava nipošto ne garantuje da se takva narušavanja neće događati. Ali jasno je da namjerna zanemarivanja vladavine prava narušavaju ljudsko dostojanstvo [...] Narušavanje vladavine prava može poprimiti nekoliko formi. Ono može voditi nesigurnosti ili može voditi frustriranim i razočaranim očekivanjima. Ono vodi prvom kada pravo ne dopusti ljudima da predvide budući razvoj situacije ili da formiraju jasna očekivanja (kao u slučaju nejasnosti i većini slučajeva široke diskrecije). Ono vodi frustraciji očekivanja kada se izgled stabilnosti i sigurnosti koji ohrabruju ljude da se oslone i planiraju na temelju postojećih zakona razbije retroaktivnim zakonodavstvom ili kada se onemogući prikladno provođenje zakona, itd."
  • "Usklađenost sa vladavinom prava je stvar mjere. Potpuna usklađenost je nemoguća (neke nejasnoće su neizbježne), a maksimalna moguća usklađenost u cjelini je nepoželjna (neka kontrolirana upravna diskrecija je bolja nego nikakva). Općenito je shvaćanje da je opće usklađivanje sa vladavinom prava visoko cijenjeno. Ali ne treba se uzimati vrijednost vladavine prava na povjerenje ili se isto slijepo isticati. Rasprepletavanje raznih vrijednosti koje nudi vladavina prava pomaže da se inteligentno odredi šta je na kocki u raznim mogućim i stvarnim narušavanjima." (Ibid.)
  • "Vladavina prava je u osnovi negativna vrijednost. Pravo neminovno stvara veliku opasnost od proizvoljne moći - vladavina prava je osmišljena da minimizira opasnost stvorenu od samog prava. Slično, pravo može biti nestabilno, nerazumljivo, retroaktivno, itd., i prema tome kršiti ljudsku slobodu i dostojanstvo. Vladavina prava je također osmišljena da spriječi i ovu opasnost. Prema tome, vladavina prava je negativna vrlina na dva načina: usklađenost s njim ne stvara dobro osim kroz izbjegavanje zla, a zlo koje je izbjegnuto je zlo koje je moglo samo biti prouzročeno od samog prava." (Ibid.)
  • "[V]ladavina prava nije samo moralna vrlina - to je nužan uslov da bi pravo moglo neposredno služiti bilo kakvoj dobroj svrsi. Naravno, usklađenost sa vladavinom prava također dopušta pravu da služi u loše svrhe. To ne ukazuje na to da ono nije vrlina, isto kao što činjenica da oštar nož može biti korišten da povrijedi ne pokazuje da biti oštar nije dobra karakteristika noževa. Najviše, to pokazuje da iz tačke gledišta trenutnih obzira nije moralno dobro. Biti oštar je imanentno dobra karakteristika noževa. Dobar nož je, među drugim stvarima, oštar nož. Slično, usklađenost sa vladavinom prava je imanentna vrijednost zakona, uistinu to je njihova najvažnija imanentna vrijednost. Bitno je svojstvo prava da upravlja ponašanjem kroz pravila i sudove kojima je povjerena njihova primjena. Prema tome, vladavina prava je specifična izvrsnost prava. Budući da je usklađenost sa vladavinom prava vrlina samog prava, pravo kao pravo nebitno kojim svrhama služi, razumljivo je i ispravno da se vladavina prava smatra među par pravnih vrlina koje su posebna odgovornost sudova i pravne profesije. / Smatranje vladavine prava imanentnom ili specifičnom vrlinom prava rezultat je instrumentalističke koncepcije prava [...] Pravo da bi bilo pravo mora imati mogućnost upravljanja ponašanjem, koliko god neučinkovito. Kao i drugi instrumenti, pravo ima specifičnu vrlinu moralne neutralnosti u tome što je neutralno u odnosu na ciljeve kojima instrument služi. To je vrlina učinkovitosti; vrlina instrumenta kao instrumenta. Za pravo ta vrlina je vladavina prava. Prema tome, vladavina prava je imanentna vrlina prava, ali ne moralna vrlina kao takva. / Poseban status vladavine prava ne znači da usklađenost s njim nije ni od kakvog moralnog značaja." (Ibid.)
  • "U razmatranju odnosa između vladavine prava i drugih vrijednosti koje pravo treba da nudi, od naročitog je značaja da se upamti da je vladavina prava u osnovi negativna vrijednost. Ona je samo osmišljena da minimizira povredu slobode i dostojanstva koje pravo može prouzročiti u ostvarivanju svojih ciljeva koliko god da su oni pohvalni. Konačno, držanje vladavine prava kao imanentne izvrsnosti prava znači da ono ispunjava u osnovi podređenu ulogu. Usklađenost s njom čini pravo dobrim instrumentom za ostvarivanje određenih ciljeva, ali usklađenost sa vladavinom prava nije samo po sebi konačni cilj. Ova podređena uloga doktrine pokazuje njenu moć i njena ograničenja. U jednu ruku, ako je ostvarenje određenih ciljeva u potpunosti nespojivo sa vladavinom prava, onda ovi ciljevi ne trebaju biti ostvarivani pravnim sredstvima. Ali, u drugu ruku, mora se biti pažljiv u diskvalifikaciji pravnog ostvarivanja značajnih društvenih ciljeva u ime vladavine prava. Jer, na kraju, vladavina prava treba da omogući pravu da promovira društveno dobro, i ne treba biti olako korišteno da pokaže da se to ne treba činiti. Žrtvovanje previše društvenih dobara na oltaru vladavine prava može pravo učiniti jalovim i ispraznim." (Ibid.)

• Joseph H. H. Weiler
  • "Argument o vladavini prava kojeg pokušavam iskazati jeste da formalistički i pozitivistički kelzenijanski modeli nisu više prihvaćeni kao da predstavljaju smislenu i normativno prihvatljivu formu vladavine prava, ako ne poštuju dva uslova: ukorijenjenost u demokratskom procesu pravotvorstva, i poštovanju temeljnih ljudskih prava. Evropski sud pravde prihvatio je drugi od ovih uslova u svojoj aktivističkoj jurisprudenciji počevši od 1969. kada je proglasio da evropske norme koje ne poštuju zajedničke ustavne tradicije Država članica, a koje su zajamčene EKLJP, neće biti prihvatljive. Razumio je da čak i demokratije mogu voditi u tiraniju večine. Njegova jurisprudencija bila je hrabra jer nije bilo ni nagovještaja te tvrdnje u Ugovorima. Umjesto toga, kada je Sud odlučio svoje prve predmete pojmovi “ljudska prava” ili “temeljna prava” nisu se nigdje mogli naći u Ugovorima. Nikada nije bilo, međutim, slične jurisprudencije povodom procesa odlučivanja u Uniji. U tom smislu Sud je saučestvovao u statusu quo." (Deciphering the Political and Legal DNA of European Integration: An Exploratory Essay)

• Scott J. Shapiro
  • "Vladavina prava cvjeta, prema tome, samo kada pravni tumači posjeduju značajan nivo samo-kontrole. Oni moraju, drugim riječima, odoljeti impulsu da shvataju pravno tumačenje kao pozivnicu na filozofiranje o velikim moralnim i političkim pitanjima njihovog vremena. Umjesto toga, oni moraju suspendirati svoje moralno prosuđivanje i pokazati svoju lojalnost pravnoj tački gledišta. Biti u mogućnosti razmišljati unutar paradigme, mogli bi se reći, jeste konačna pasivna vrijednost pravnog tumača. Jer logika planiranja je poštovana samo kada proces pravnog planiranja ne uzdrma ona pitanja koja pravo ima cilj da ustanovi." (Legalnost)

• Zoran Oklopčić
  • "Bez ustanovljavajuće vlasti naroda, riječnik vladavine prava mogao bi postati varka koja prikriva postojanje vanjske ili interne hegemonije. Vanjske sile mogu nametnuti ustavna rješenja, zanemarujući želje stanovništva kojeg se to tiče, suspendovati demokratsko odlučivanje, sve u ime ideala vladavine prava, gdje oni trenutno pogođeni bi bili pozvani da iskupe svoj "udio" u nekoj neodređenoj budućnosti, i "izazovu u javnim forumima zvanične odluke za koje se čini da potkopavaju jednako poštovanje". Interno, vlada bi mogla opravdati strašno spori tempo društvenog i političkog osnaženja ukazujući na legitimnost proceduralnih i suštinskih prepreka koje stoje na putu energičnijem ostvarenju vrijednih društvenih i političkih ciljeva. / Koncept ustanovljavajuće vlasti u njegovoj najradikalnijoj inačici čini se da bi udostojio odbijanje trpljenja ne samo blatantnih nepravdi, što je implicitno zagovarao Locke, već također i skupinu privremenih nepravdi srednje veličine koje se pretpostavljeno moraju isrtpiti na putu prema potpuno inkluzivnoj i pravičnoj liberalnoj političkoj zajednici. Ako je to tačno, postoji dublje pitanje koje je uključeno u odbacivanje ustanovljavajuće vlasti koje se ne okreće oko ose liberalizma/"blagog anti-liberalizma" [...] već radije oko sudova toga koliko puno je previše za istrpljenje ne u diktatorskom, ili anti-demokratskom režimu, već u sivoj zoni u sredini." (Three arenas of struggle: A contextual approach to the constituent power of ‘the people')